Mance – najbolji kantautor u podzemlju
Šansonjer kojeg nema na naslovnim stranicama
Čarobna šifra iza koje se krije naš najveći underground-šansonjer je 3M — Milan Manojlović Mance. Na njegovim koncertima uvijek je gužva i galama, publika pjeva u zboru s njim kao da je Balašević, a ne Manojlović. Kaseta Čovjek iz Katange koja je još 1996. izašla u izdanju Kekere Aquariuma zlatna je relikvija studentskih soba i neizostavni začin dobrih tuluma (kad se stvar malo stiša, negdje pred jutro). Dobra vijest vezana uz trostrukog M jest da će Čovjek iz Katange, zajedno s novim pjesmama, biti prije ljeta objavljena na dvostrukom CD-u.
Mancea vole i u Sarajevu, gdje ljudi zovu na radio i naručuju Rajku, ili po sarajevski — Đ enetu. Voli ga i Arsen Dedić. A on, Mance, glede & unatoč, isti je kao i prije. Možete ga vidjeti kako se klati gradom od Zvijezde do Črnomerca, visok, mršav, u tamnoplavoj toperici i tenisicama. Ponekad zastane i popriča s nekim poznatim, ako ima love navrati na kavu ili gemišt u Blato. Ne priča puno o sebi. Ne gnjavi s tim kolika je faca i kako je bio lud dok je bio mlad. Kad je u formi, odlično mu idu šale i vicevi. To nisu oni vicevi koje čujete u tramvaju kad se vraćate doma s posla. U njegovim vicevima nema ni Tuđmana ni Miloševića. Njegove šale su bolje jer se čine besmislenim, a ipak, na neku čudnu foru, imaju smisla. On ih proizvodi, direktno iz glave, na licu mjesta. Mogao bi biti nešto kao Dave Allen, samo da ga skuže oni s televizije. Dave, tj. Mance, stolac, stolić i čaša vode. I cigareta, dakako. Kupio bi valjda i sako za tu priliku.
A Manceove pjesme su nešto slično njegovim šalama. One zapravo i jesu mali skečevi ili krokiji. Nije to muzički nikakvo ludilo. Nema tu produkcije. Samo gitara (često raštimana, bez svih žica, uglavnom posuđena), ali osebujna zvuka, odsvirana sa srcem. Neobično topao glas koji malo pjeva, a malo kao da recitira. Mance pjeva o Rajki koja živi sa svojom mladom majkom pa su im baš došli lopovi, o tome kako noćas ništa nije jeo, o tramvaju broj dva i o javorovoj grani koja skriva tajnu staroga hrasta. Igra se riječima kako i pristoji pravom vicmaheru pokazujući apsurdnost i prazninu komunikacije svedene na konvenciju. Fini je to balans emocije i ironije, ranjivosti u kojoj se prepoznaje melodijska i melankoličarska srodnost s Nickom Drakeom ili lucidno rebelijanstvo ponekad usporedivo sa zvukom Billyja Braga, dok mu glas, opet ponekad, zvuči kao glas berača trske i konoplje.
Njegova muzička priča započela je još u doba novovalnih osamdesetih, kada je bio student likovne akademije. Svirao je po tulumima na kojima se znala zadesiti i Mira Furlan, koja mu je tada pjevala back vokale, a ponekad je i nastupala s njim. Nastupao je s legendarnim zagrebačkim bendom Cul-de-sac, surađivao je s Kugla glumištem, a može ga se vidjeti i u spotu Jean Jone grupe Sexa. Neko vrijeme radio je na školi kao profesor likovnog. Kaže da su klinci O.K. Darovit je slikar i crtač stripova, čije se slike mogu vidjeti u odličnom dokumentarcu koji je o njemu snimio Velimir Rodić. Stripove je izlagao u nekoliko navrata. Omiljena tehnika mu je tuš.
